Oni koji me poznaju znaju da sam tip osobe koji više voli planine i šumu nego more, srećom živim u regiji koja u 30-tak minuta vožnje nudi oboje.
Ipak Gorski Kotar je moje zen mjesto, nekako se uvijek vraćam njemu i srce me uvijek vuče u planine..valjda ipak ima nešto u korijenima i tome sto sam djelom Goranka 🙂
Baš zato što ga osobno toliko volim žalosti me činjenica da se tako malo ulaže u njegov razvoj, ljepota i potencijal koji ima se uopće ne “iskorištavaju”, ljudi sve više odlaze, kafići, restorani, male radnje (a i one velike) se zatvaraju, na žalost Gorski Kotar nam umire pred očima, ali da ne bih zaglibila u negativnosti fokusirati ću se na ono što mene iznova privlači u taj kraj, a to je beskrajno lijepa priroda, svjež zrak, prekrasna jezera i rijeke, mir.
U zadnje vrijeme svoju turu Gorskim Kotarom uvijek krenem kroz Mrzle Vodice, ima nešto u tom malom fotogeničnom mjestu što me privlači da uvijek iznova dođem prvo tu, prošetam, okinem par fotki i onda mogu nastaviti dalje. Nekad bi popili kavu Carovom mostu, ali na žalost to je već neko vrijeme zatvoreno, pa sad kao zamjena posluži drvena klupa u hladovini s najljepšim pogledom na jezero.
Mrzle Vodice divne su i fotogenične u svako doba godine, teško mi je izabrati koje mi je najdraže da li proljeće kada se sve budi iz zimskog sna, ljeto koje nudi osvježenje od gradske sparine, jesen kada cijela paleta boja prošara drveće ili zima koja kad nas odluči počastiti snijegom sve umiri i utihne u idiličnoj bjelini.
Kako kažu da fotografija govori više od tisuću riječi možda je najbolje da vam kroz fotografiju prikažem to što riječima pomalo nespretno pokušavam dočarati 🙂
Ovo su Mrzle Vodice a nekom drugom prilikom pisati ću i o ostalim djelovima Gorskog Kotara
